< siječanj, 2005  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv




<BGSOUND SRC="http://www.kat-s.com/atlast.mp3" LOOP="10">





Ako mi netko želi pisati...


Meni dragi linkovi:

Renderosity

Anywebcam

My Smileys





CC LISTA



Gornja lista je sređena po mojim internim pravilima čitanja tekstova na webu (od kojih uzimam sebi pravo da odstupim kad god mi se svidi)
Žao mi je ali u principu NE čitam tekstove:

• u kojima umjesto č i š piše ch i sh jer su mi naporni. Znam da nemaju svi hrvatsku tipkovnicu i kad naiđem na c,z,s to mi ne smeta.

• koji su napisani tamno sivom bojom fonta na crnoj pozadini ili nešto slično, čitanje na monitoru mi je ionako naporno tako da ne želim još više naprezati oči.

• koji su prepuni smajlić-umetaka - povremena sličica koja podcrtava tekst je simpatična i zgodna, ali kad iza svake druge riječi stoji smajlić, tekst postaje iscjepkan i (opet) nečitljiv.

• koji nemaju proreda, velikog i malog slova, točke i zareza - u takvim tekstovima se izgubim i postaje mi nemoguće pratiti ih

• koji su napisani nekim posebnim fancy fontovima jer me zamaraju..... na kompu imam instalirane skoro sve zamislive fontove ali kad se radi o čitanju teksta na webu priznajem isključivo Verdanu, Tahomu i Arial ne manje od 10px.

• koji su morbidni ili prostački van nekih (mojih) granica - nemam dovoljno jak želudac i ne želim se prisiljavati da čitam nešto što mi ne prija.

• koji su copy/paste s engleskih stranica. Ne zato što ne govorim engleski, dapače, znam ga jako dobro, nego što smatram da je neka vrsta pristojnosti da se tekst upućen Hr čitateljima prevede. I sama to radim (i znam da je katkad vrlo teško) ako imam potrebu da citiram neke strane navode.

• u koje su umetnute slike širine cca 1 200 px zbog kojih trebam scrollati lijevo-desno da bi pročitala cijeli tekst - to me umara.


14.01.2005., petak
Život u dvoje - kupovina



Subota je ujutro.
Gospodin suprug koji bi inače radnim danom vjerovatno spavao do 3 popodne, probudio me u 8 s napomenom da se “ustanem već jednom jer ništa nećemo stići obaviti”.

Pitam se onako bunovna što to imamo “za obavljati” i onda se sjetim da je prva subota u mjesecu. Dan za veliku kupovinu.

Početi dan bez kave za mene je nezamislivo još tamo negdje od 16-te, pa se ustajem i palim aparat. Vraćam se u sobu po cigarete, a zakoniti me zove umiljato: “Dođi malo mužu”.
“Dođi malo mužu” znači da se još nekih dva sata nećemo mrdnuti iz kreveta.
Ok, meni ne smeta – dapače.

Nakon što sam došla malo mužu, isti se ustaje – za razliku od mene on mrzi biti u krevetu onako bez posebnog razloga, to mu je gubljenje vremena (kaže).
I dok ja pijem kavu u krevetu i izležavam se, on ide korisno utrošiti vrijeme.
Uskoro čujem: “Arggggh.....zzzzzzummmmm.....fijufiju......aaaaaaaa......bummmmm” i njegove komentare: “Daj se makni budalooo....!!”, “Ma odakle sad to puca?!?”, ”Uuuuuuu mamicu ti..... ubi me!!!” .

Oko 11 ustajem i oblačim se, slažem plastične košare, tražim čip za kolica......
Dolazim u boravak i kažem zakonitom:
“Ajde dušo, bilo bi lagano vrijeme da pođemo.”
“Uf, joj, čekaj...... sad je baš napeto ko posrane gaće” (njegov autentični izraz).
“A jel? A dobro ajde još po ure ali onda stvarno idemo.”
Nije me čuo – sav se unio u monitor i puca po tenkovima.

Netko bi se možda zapitao zašto ja naprosto ne ostavim njega da uživa i odem sama u tu kupovinu. Vjerovali ili ne, moj dragi suprug bi se vrlo uvrijedio da to napravim. On ima poseban razlog zašto ide sa mnom.

Oko podneva (oprala sam kupatilo i stavila sušiti robu) zove me između dva pucnja: “Alo mala, ima li što za poklopati u kući? Nekako sam ogladnio......”
Serviram mu kasni doručak pored tastature.

Pola sata kasnije pokušavam mu objasniti da bi ipak bilo zgodno da kupovinu obavimo prije nego padne mrak – začudo on me čuje, slaže se i napokon gasi kompjuter.

“Hoćemo li u Real u L. ili u P.?”
L. je udaljen od kuće nekoliko km, do P. se imamo voziti dobrih 20-tak, ali ja jako dobro znam zašto me on to pita – dajem odobrenje da idemo u P.
Robna kuća je tamo ogromna i u sklopu nje nije samo Real, u kojem obično kupujemo naveliko, nego još i hrpa drugih dućana.
Svaki za sebe može nepriviknutoj osobi izazvati vrtoglavicu – kad me muž prvi put odveo tamo bukvalno mi je pozlilo od nebrojenih redova visokih polica s tonama artikala.
Sad se već pomalo snalazim – čak znam i gdje se otprilike nalazi jeftinija roba.

Uhodano trpamo stvari u kolica – on s jedne strane, ja s druge, uglavnom bez riječi osim povremenih komentara: “Hoćeš li da ti uzmem rotkvice?”, “Uzmi ovaj put samo tri pakiranja mozzarele” ili “Fulali smo policu s jajima, ček da se zaletim natrag...”

Kod regala s hranom za životinje imamo malu prepirku oko toga koje vitamine ćemo ovaj mjesec kupiti za Moje Malo Zlato – na kraju uzimamo sve tri vrste.
Guramo sinhronizirano kolica prema blagajni.

Odjednom njega hvata napadaj oduševljenja iznad vješalice za odjeću:
“Ajme gle jakne što je dobra, joj baš nešto za tebe!”
Kad bi ja bila drugačija osoba, moj suprug bi svakog mjeseca potrošio najmanje pola plaće na krpice “baš za mene”. On naprosto uživa u tome da mi kupuje neke takve stvari.

“Tebi baš treba jakna, jelda?” pita me s nadom.
“Ne, dušo, meni baš uopće ne treba jakna, imam ih 5 u ormaru a ionako nosim samo jednu.....”
Nekako ga odvlačim od jakni i spretno manipuliram i zaklanjam mu pogled na policu sa ženskim čizmicama.

Začudo brzo prolazimo blagajnu i guramo kolica prema izlazu.
On nesigurno zastaje i gleda me ispod oka.
Znam jako dobro što slijedi, ali ja sam pokvarena žena – čekam da me direktno zamoli.
“Čuj, bi li...... mislim.... znaš......”
“Da.” kažem “Znam. Ali daj da prvo ovo odnesemo do auta. I da znaš – NEĆEŠ kupiti novi printer.”
“Mislio sam samo......”
“Znam ja što si mislio ali ovaj mjesec ništa. Nema teorije.”

Posebnost robne kuće u P. je to što u sklopu ima i Media Max – mali raj za ljubitelje tehničke robe uključujući sve potrebno za opremanje PC-a.
To je u stvari glavni razlog zašto moj dragi mužić svaki mjesec obavezno ide sa mnom u veliku kupovinu.

Pobacali smo namirnice u portapak i sad slijedi zabava za njega.
Nekoliko puta sam pokušala izbjeći razgledanje pod izgovorom da me boli glava i da bi radije ostala sjediti u kolima, ali moj dragi voli kad ima kraj sebe nekoga tko će bespogovorno slušati njegove stručne komentare.
Kad ja ne bi išla s njim mislim da mu ne bi bilo upola tako zabavno.
Ne da se ja razumijem u išta – tu i tamo onako čisto vizuelno spazim zgodan laptop, jedino oko čega bi se malo duže zadržala je polica s igricama....... ali ne želim mužu kvariti uživanje.
Poslušno idem s njim.

Gledamo monitore, zvučnike, printere i scannere, prevrćemo po CD i DVD romovima, isprobavamo ergonomske miševe i tastature......
Kod police s grafičkim karticama već mi polako otkazuju noge.
Uzdišem. Tek smo prošli otprilike polovicu izložaka.

Pokušavam odglumiti nenadani pad tlaka koji smjesta zahtijeva šalicu kave (odmah iza ugla je vrlo zgodan mali coffee-shop u kojem se može sjesti). Nažalost i moj gospodin suprug poznaje mene skoro isto tako dobro kao što ja znam njega. Ne da se smesti.
“Evo još malo pa ćemo doma, pa ćeš si skuhati kavu” kaže mi.

“Još malo” traje nekih sat i pol.
Barem me poslušao što se printera tiče...... nosi na blagajnu samo neki novi opskurni programčić za..... nešto..... “koji će vratiti ako ne bude zadovoljan”.
Sa svim se slažem samo da što prije stignem do auta i ispružim umorne noge.

Vozimo se kući. Na prvom semaforu on raspakirava CD i čita upute..... daljnja vožnja teče malo krivudavo ali ipak sretno stižemo pred kuću.
Zakoniti sretno uzdiše i uzima sa sobom raskupusane papire s uputama za svoj novi program.
“Ti ćeš istovariti one stvari iz portapaka, jelda? Mene nekako bole noge....” kaže mi i juri uza stepenice.
“Skini cipele prije nego što sjedneš za komp” vičem za njim.

Naravno, ja ću istovariti stvari....... a tko drugi?


♥ 09:35 - ♥ Komentari (8) - ♥ Isprintaj - ♥ #
13.01.2005., četvrtak
Požar



Sjedili smo od ranog popodneva na ravnom krovu kuće i tjeskobno gledali u nebo.

“Eno ga! Ide kanader!!” povikao je susjedov sinčić. Povukla sam ga nervozno za ruku i natjerala da sjedne.
“Ako se ne smiriš idi gledaj od dole..... ne treba mi još uza sve ovo da netko sleti odavde..... prestani divljati” rekla sam mu strogo. Krov je bila samo nalivena ploča bez ograde i stalno sam jednim okom pratila uzbuđene klince koji su skakutali pored nas.

Kanader je preletio tako nisko da mi se učinilo da nas je poprskao kapljicama mora i uputio se ravno prema okomitoj litici.
“Udariti će!” zagrajali su svi.
Zadnji tren se izvio i izbjegao stijenu ostavivši blistavu zavjesu vodenih kapljica za sobom.
Bez efekta – plamen je i dalje lizao uz stijenu nesmanjenom snagom.

Ponovo se začula sirena, čista i glasna u vrućem zraku.

S druge strane ceste je panično zamukala krava. Stresla sam se.
“Dabogda izgorio i ti i tvoje krave” protisnuo je moj svekar kroz zube.

Pogledala sam njegovo zlobno iskrivljeno lice i uzdahnula bez riječi. Smrad paljevine mi je sušio grlo i gušio me.

“Hoćemo li više?” upitala sam Ga.
“Ne još, sačekaj još malo, možda zaustave” rekao je.
“Može biti prekasno ako budemo još čekali....”

Ružno me pogledao i ustao:
“Ajmo onda. Ti izvedi koze a djeca i ja ćemo nositi kunce u kuću.”

Pred štalom sam ustuknula od jare.
Plamen je sukljao visoko iznad nedalekih borova.
Otvorila sam vrata.
Koze i ovce su se ustrašeno skupile u jednom kutu i nisu se ni pomakle kad sam ih pozvala. Napokon se prvi pokrenuo jarac a za njim je i nekoliko hrabrijih koza odlučilo da izađe. Za njima su krenule ovce.

“Plaše se vatre, prevruće je!” vikala sam “Moraš mi pomoći da istjeram ove što su ostale!!”
Mala je pored mene utrčala u štalu sa štapom i bezobzirno počela šibati po nogama neodlučne koze.
Povela sam stado u niz mračnu ledinu. Nisam ni primijetila kako se brzo smračilo.

Mala se prugurala pored mene jedva noseći vreću u kojoj se bacakao kunić.
Uhvatila sam je za rame i okrenula prema sebi:
“Je li te puno strah, milo?”
“Jest mama, ali ne brini, nećemo dozvoliti da itko izgori”
Poljubila sam je u oznojeno čelo.

Stotinjak metara ispod stala sam u susjedovom polju. Niske stabljike nedavno pokošene djeteline rezale su me po bosim nogama. Stado me okružilo, koze smirene mojim prisustvom polijegale su po zemlji.

Najednom u mraku odjekne duboki lavež . Protrnula sam.

“Pas..... za Boga miloga zaboravili ste psa!!” zavapila sam očajno.
Susjeda me čula i nagnula se preko ograde:
“Što je bilo?”
“Molim te, reci mom mužu da je pas ostao vezan ispred štale....”

Prigušeno sam čula kako je pita zašto vrištim i kako mu prenosi što sam rekla. A onda sasvim jasno do mene dopre Njegov odgovor:
“Znaš što? Reci joj neka se goni u pizdu materinu!”

Bol. Stid. Nijemo pitanje – zašto?
Onda sam shvatila da, kao i uvijek, krivi mene. Za požar. Za te jadne životinjice koje mora spašavati. Za to što ne može s nogama na stolu i uz bocu vina na miru gledati utakmicu na televiziji.

Satima sam napeto motrila plamenove koji su bili čas jači čas slabiji dok se nisu polako smirili i ugasili. Moglo je biti oko pola noći. Čula sam kako se vatrogasna kola iz brda spuštaju natrag u selo.

Umorna i pogružena vratila sam stado natrag u netaknutu štalu.

U kući su me dočekale kćeri sjajnih očiju:
“Mama, nema struje, gladne smo...... pojele smo ono od ručka i kruha i paštete ali još smo gladne.”
On je sjedio u fotelji i šutio. U očima mu se gnijezdio mrak. Pored njega na podu poluprazna boca.

“Dobro” rekla sam “Idem na pumpu kupiti nešto za pojesti."
Na izlazu na magistralu skupila se hrpa vozila i uznemirenih ljudi, jedva sam se probila sa svojom starom “četvorkom”.

Na povratku me zaustavila policija.
“Ne možete gore” rekla mi je službeno faca u uniformi “Cesta je zatvorena da se omogući nesmetan prolaz vatrogasnim kolima”
“Ali ja tu živim! Samo sam pošla da djeci kupim nešto za pojesti.....” neodređeno sam pokazala na kekse i čips na sjedalu do sebe i odjednom osjetila kako me obuzima strahoviti umor, tuga i beznađe. Pokušala sam suspregnuti suze ali bezuspješno.
“Pa dobro, gospođo, ne morate plakati...... ajde” rekao je zbunjeno i mahnuo da me propuste.

Nahranila sam kćeri mlijekom i keksima, pospremila ih na spavanje i vratila se u kuhinju. On je i dalje sjedio u fotelji i šutio. Pogledala sam ga ravno u oči. Uzvratio mi je pogled s bijesom i mržnjom a onda ga skrenuo u stranu.

Jednom neminovno dođe dan kad gluma zamori i maska spadne. Gledala sam stranca s kojim sam provela tolike godine i pitala se što dalje....

Nešto se naglo slomilo u meni – mjeseci premišljanja, vaganja, suzdržavanja, uvjeravanja same sebe......... odlučila sam.
Izašla sam iz kuće teturajući kao slijepac i krenula preko ceste.
Gusti dim i miris paljevine gušio me i dalje.

Ne znam kako je znao da ću doći, ali čekao me u sjeni prvih borova.
Šutke me uzeo za ruku i poveo uzbrdo.
Sjeli smo na niski kameni zidić pred kućom i u tom trenutku je zapuhao vjetar sa sjevera, šumeći u visokim borovima, hladeći moje gole oznojene ruke, noseći dah svježine i čistoće.
Prvi put od jutros duboko sam udahnula zrak neuprljan dimom i garom.

Privukao me k sebi i poljubio u čelo.
“Kako ti divno miriše kosa” rekao je tiho.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------

Prošlog ljeta, pet godina poslije, u novom požaru izgorjela je moja napuštena štala i odavno prazna pseća kućica ispred nje.
Kažu da vatra pročišćava.
Možda.
Ponekad bih voljela da i neka sjećanja mogu zapaliti kao suhu borovu grančicu.


♥ 13:21 - ♥ Komentari (8) - ♥ Isprintaj - ♥ #
12.01.2005., srijeda
Blog i slava



Kako sam već na drugom mjestu napisala, ne tipkam često o popularnim ili aktualnim temama.

Prvo, ne mogu reći da me uvijek zanimaju (znam, znam da puno toga utječe i na mene i moju budućnost i da bi trebala biti više zainteresirana i za politiku i za sve ostalo, to mi otac uvijek prigovara kad prebacim program usred Dnevnika na nešto meni zanimljivije..... ali stvarno ne vidim kako će moja zainteresiranost utjecati na bilo što i bilo koga – kao oni tamo političari sjede i samo čekaju kad ću se ja zainteresirati pa da me pitaju kako da urede svijet.....)

Drugo, na svoju veliku sramotu, priznajem da poprilično često u navedene teme nisam dovoljno upućena da bi se osjećala kompetentna pisati o njima.
Uvijek, naravno, postoji pristup iz osobnog ugla (taj mi je ionako najdraži) ali čak i kad pišem samo o svojim dojmovima o nečemu imam neki osjećaj da bi se ipak trebala malo bolje kužiti u tematiku – barem toliko da stvorim neku mizernu dinamiku u stilu “za i protiv”.

E pa zadnjih dana me zaintrigirala jedna kako mi se čini već stoput prežvakana tema o kojoj su svi koji imaju što za reći već to i rekli. Nešto kao skoro pa biblijska tema ovdje na blogu: liste i rangiranje po njima.

Budući da sam poprilično nova u blogerskom svijetu (još uvijek se osjećam kao neka vrsta autsajdera), nadam se da mi nitko neće zamjeriti ako se i ja uhvatim jednog krajička te vječne teme i počnem ga žvakati.

Prvo sam odlučila da ne ispadnem potpuna guska koja tipka o nečemu o čemu nema pojma, pa sam se oboružala Notepadom i Googlom i krenula u učenje toga što je zapravo blog.

Već na prvom koraku sam se obeshrabrila. Moj prijatelj Google me promptno uputio na www.blogger.com kao najrelevantniji site za učenje “blogizma” – i tu je zapelo. Blogger.com ima naime jednu od onih blesavih skripti koje automatski prepoznaju preko kojeg providera dolazite i spremno vam ponude stranice na jeziku istog, u mom slučaju na njemačkom.
Ne govorim njemački.
Znam da je jako glupo, ali je istinito – naprosto sam previše lijena i taj jezik mi je grozno ružan i previše sam stidljiva da naokolo počnem natucati “indijanski njemački” s onih par riječi koje znam...... i sve jedno s drugim – živim u Njemačkoj a govorim engleski.

Dakle, otpada blogger.com.
Ostali linkovi su mi lijepo objasnili tko sve naokolo “blogira” ali ne i što je blog.
Na kraju sam ispsovala samu sebe što pokušavam otkriti toplu vodu kad mi sve lijepo piše na www.blog.hr/faq/:
Blog je skraćenica od engleske riječi weblog, što u doslovnom prijevodu znači mrežni dnevnik. Blog je web stranica na kojem pojedinac kronološkim redom obično bilježi svoja razmišljanja i stavove

Osim što se koriste za zabavu, blogovi su odlični komunikacijski alati koji povezuju korisnike Interneta, timove ili poslovne ljude

Da dalje ne citiram što sve pišu mediji, jer se svodi na otprilike istu stvar – blog je neka vrsta dnevnika koja se piše prvenstveno za vlastitu zabavu.

Tek iza toga dolazi ono što su, kako mi se čini, neki shvatili kao ultimativnu svrhu bloga – mogućnost da se velikom dijelu svijeta prikažu svoje ideje, stavovi, razmišljanja, neslaganja......... da se bude zanimljiv, poznat, popularan – jednom riječju slavan.
Kako je to predivno!
Napokon svaka tinejđerica koja sanja da bude “poznata faca” ima oruđe da to ostvari na jednostavan način.
I ne samo tinejđerica (isprike tinejđericama – u stvari ste mi izuzetno simpatične i drage jer znam koliko je to doba života nezgodno i divim vam se kako se hrabro nosite s njim)....... svi oni marginalci, ljudi koje nitko ne primjećuje, ljudi koji žive nezanimljive sive živote imaju priliku za svojih pet minuta slave.

Samo, mislim da se tu pojavljuje jedan majušan problem.
Zaista posebni ljudi koji postaju slavni nisu nikad marginalni i nezanimljivi. Oni uvijek u sebi imaju nešto što ih izdvaja od drugih, o čemu god se to radilo.
Svi smo mi tašti, svi volimo da nam se kaže kako smo pametni/lijepi/ interesantni/ sposobni/najbolji....... ali da malo budemo i realni pa se zapitamo – da li smo zaista takvi?
Nekome sigurno jesmo.

Bojim se, međutim, da ostatak svijeta ipak traži malo više “posebnosti” da bi nas primijetio.

I ne samo posebnosti nego i hrabrosti da se ta posebnost iskaže – jednu groznu vrstu mentalnog egzibicionizma, razgolićavanja pred svima, iznošenja na vidjelo svih naivnih/bedastih/ prljavih/šokantnih misli i ideja koje nam se vrte po crnim dubinama Id-a (ako ih uopće uspijemo pohvatati).
Stvarno mislite da je to lako?

Onda se u cijelu priču bezazleno ufura neko Uredništvo i napravi liste – male stepenice koje vode u nebo slave.
I sasvim je prirodno da se svi zajure po tim stepenicama jedni preko drugih isukanih kanđi i naoštrenih zubiju, oboružani statističkim podacima, u čvrstoj namjeri da se popnu i napokon jednom vide kako izgleda kad im je svijet pod nogama.

Ne volim dijeliti savjete. Ljudi ih ili ne poslušaju ili ih prilagode svojim idejama pa te onda optuže ako stvar krene nakrivo.
Zato neću previše pametovati, samo ću ispričati kako sam jednom imala priliku da se susretnem sa slavom – i kako sam pobjegla od nje:

U 12.-oj godini već sam imala 5 godina kompletne muzičke škole iza sebe a kao glavni predmet mi je bilo sviranje klavira.
Moja vrlo odlučna i zahtjevna profesorica iz tog predmeta je smatrala da sam priličan talent i da bi jednog dana mogla od toga napraviti uspješnu karijeru.
Zaključila je da je došlo vrijeme da započnem s koncertima, prvo kao dio nekih grupnih događaja a nakon toga kao glavna zvijezda.
Mene nitko ništa nije niti pitao – pretpostavljalo se da s oduševljenjem čekam nastupe.

Bila sam prirodno stidljiva curica, a da stvar bude gora u to doba sam neočekivano i naglo upala u pubertetske promjene – počele su mi rasti grudi. Kad sad gledam svoje slike vidim da sam zaista izgledala starije (skoro kao 17-godišnjakinja).
Teško je biti objektivan prema sebi, ali vjerujem da sam stvarno bila zgodna cura i privlačila sam posvuda daleko više muške pažnje nego što mi je prijalo.
To je utjecalo na mene tako da sam postala još sramežljivija i povučenija.

Moj prvi koncert!
Iako ispunjena nelagodom od prvog dana kad mi ga je nemilosrdna profesorica najavila, kao pristojno dijete nisam se usudila usprotiviti.
Marljivo sam vježbala odabranu etidu.

Bila sam u nekoj vrsti bunila cijeli dan.
Sjećam se jarko osvijetljenog podija s velikim crnim koncertnim klavirom.
Negdje u tami šušketanje publike prigušeno lupanjem mog vlastitog srca koje mi se potpuno neanatomski smjestilo negdje u grlu i polagano me guši.
Moja modra baršunasta haljina s bijelim ovratnikom i manšetama sve vlažnijim od znoja.

Poslušno sam sjela za ogromni klavir (netko mi je pomogao da narihtam stolac na svoju visinu) – i ukočila se.
U jednom stravičnom trenutku nisam se mogla sjetiti niti jedne note.
Dani i dani vježbanja, da me netko probudio u 3 ujutro znala bih mu ne gledajući odsvirati tu idiotsku etidu...... a sad sam odjednom sve potpuno zaboravila!
Mislim da sam jedno pola minute buljila u tipke i čekala da se zemlja otvori i proguta me (meni je to, naravno, izgledalo daleko duže), a onda sam došla sebi, besprijekorno odsvirala, pobrala pljesak i mirno napustila pozornicu.

Nekih tri-četiri mjeseca nakon toga sam imala noćne more o tome kako sjedim za klavirom i ne mogu se sjetiti nota, a onda sam skupila svu hrabrost i odlučno izjavila roditeljima da ne želim više svirati.
Nazovite me šašavom malom kukavicom, ali više nikad, sve ove godine od tada, nisam položila ruku na klavijaturu.

Nemojte me krivo shvatiti, samo sam ispričala svoje osobno iskustvo koje ne mora biti primjenjivo na ikog drugog. Svi smo mi različiti. Vjerujem da ima mnoštvo sasvim drugačijih djevojčica koje bi ponosno i sretno dočekale uperena svjetla reflektora.
Ali ako imalo prepoznajete sebe u onome kakva sam bila ja – zapitajte se koliko se možete, ako jednog dana i dođe ta tako željena slava, nositi s njom bez da zbrišete mami u krilo (samo figurativno rečeno).


A sad ću prekinuti s pametovanjem i napraviti lijepo OGROMNU listu svih blogova koji mi se učine vrijedni čitanja (favorites su mi već pretrpani)....... jer koliko god sam i ja tašta i volim pročitati u komentarima kako se nekome sviđa moj blog ili ono što pišem – ipak pokušavam da, koliko god mogu, budem realna i da se držim osnovne ideje pisanja bloga kao dnevnika za zabavu i za svoju dušu.


♥ 13:36 - ♥ Komentari (8) - ♥ Isprintaj - ♥ #

<< Arhiva >>